-Priredio: Miladin VELjKOVIĆ
Iako je kralj Aleksandar želio da se pitanje o nasledniku prestola ne pokreće, domaća i evropska javnost uveliko su se upustile u kombinacije o budućnosti srpske dinastije. Prema izvještajima Stojana Novakovića iz Petrograda, u ruskoj štampi su se nagađanja oko nasleđa prestola zaustavila na Đorđu, sinu Petra Karađorđevića. U italijanskim novinama je pominjana mogućnost da crnogorski knežević Mirko, ženidbom sa Natalijom Konstantinović, bude proglašen za prestolonaslednika. Štampa je pisala o sparazumu između italijanske, ruske i francuske vlade da se na presto u Srbiji dovede Mirko Petrović. Novaković je istakao da se mišljenje štampe u Rusiji ne slaže sa politikom zvaničnih krugova. On je, pominjući sve fantastične kombinacije, istakao potrebu da se otkrije izvor koji je proturio vijest o imenovanju Nikodija Lunjevice za prestolonaslednika.
Zvaničan stav srpske vlade i kralja Aleksandra bio je da u Srbiji ne postoji pitanje prestolonasleđa. U ovome su imali podršku carske vlade u Rusiji. Poslanik Čarikov je uvjeravao kralja da ruska vlada ne smatra da je pitanje nasleđivanja prestola u Srbiji aktuelno. Rusi nisu imali svog kandidata i obećali su Aleksandru da su spremni da prihvate kraljev izbor naslednika kada za to dođe vrijeme. Čarikov je saopštio srpskom kralju da je rješenje dinastijskog pitanja stvar unutrašnje politike Kraljevine. Međutim, činjenica da je ovo pitanje bilo predmet razgovora između srpske i ruske strane govori o položaju u kome se našao kraljevski par. Vlada u Petrogradu je bila spremna da sačeka dvije-tri godine i poslije tog roka kralj bi morao da misli na usvajanje naslednika.
Domaća javnost je bila posebno izazvana mogućnošću da na kraljevski presto u Srbiji može doći kraljičin brat Nikodije Lunjevica. Računajući na veliki uticaj koji je kraljica i dalje imala na kralja, običan svijet je vrlo lako povjerovao u ovu mogućnost. U javnosti je već postojalo uvjerenje da će kralj Aleksandar Lunjevice uvesti u članstvo Kraljevskog doma. Tada bi do određivanja Nikodija Lunjevice za naslednika prestola nedostajao samo još jedan korak. Vjerovalo se da će se to dogoditi u septembru, na dan kraljičinog rođendana. Kralj je navodno povjerio svoju odluku predsjedniku vlade Vujiću, koji je odmah zaprijetio ostavkom cijelog kabineta; tek onda je kralj odustao. U jesen 1901. godine italijanski poslanik u Beogradu javio je svojoj vladi o zauzimanju kraljice Drage da svog brata uzdigne na presto.
Poslednja godina vladavine kralja Aleksandra bila je obilježena velikom političkom nestalnošću i brojnim planovima. Radi održanja ličnog režima kralj je gušio opoziciju i izvodio državne udare. U spoljnoj politici svoje planove je sprovodio u djelo tajnim kanalima zaobilazeći vladu i njene ustanove. Osim opozicije, koja je načelno napadala despotizam i gaženje ustava, bilo je i oprobanih, iskusnih državnika, kojima je smetala kraljeva prevrtljivost. Kritika Aleksandrovih metoda vladavine, koju je izrekao Stojan Novaković, političar konzervativnih načela, najbolje govore o tome da je kralj u svojoj kombinatorici pretjerao. Poslednjih mjeseci života kralj je imao puno planova. Jedan od najvažnijih bio je razvod braka.
Plan kralja Aleksandra da se razvede od kraljice Drage bio je sasvim realan. U njegovoj osnovi bilo je rješavanje pitanja prestolonaslednika u Srbiji. Bez obzira na kraljevo poricanje postojanja ovog pitanja, ono je počelo da truje odnose između kralja i kraljice poslije njene neuspjele trudnoće. Ono je poremetilo i unutrašnji politički život u zemlji i imalo je posledica na međunarodni položaj Srbije. Državni rezon i instinkt za samoodržanjem primorali su kralja Aleksandra na takav korak.
Može se samo nagađati da li je kraljica Draga bila stvarno spremna da, u interesu dinastije i prestola, zauvijek ode iz Srbije. Ona je sigurno znala da bi joj odlazak na liječenje u njemačku banju onemogućio povratak u zemlju. Scenario, po kome je i kraljica Natalija udaljena sa dvora, bio joj je dobro poznat. Draga je odugovlačila sa odlaskom, ali to nije činila iz finansijskih razloga, očekujući za svoju žrtvu što bolju novčanu nadoknadu, nego su povrijeđena sujeta i nepristajanje na poraz bili u osnovi njenog ponašanja. Malo je vjerovatno da je povjerovala da će nadvladati kralja pomoću svojih pristalica, jer osim grupe poslušnika, kojima je pronašla uhlebljenje, ona ih nije imala. Najvjerovatnije je da se kraljica uzdala u svoju sposobnost da u kralju probudi osjećanja koja su zamrla. Do kraljevskog para uveliko su dopirali glasovi o zavjeri. Možda je Draga vjerovala kako je i smrt bolja od usamljeničkog života u izgnanstvu.
(Nastaviće se)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.